ARISTOTELOVA "ARETOLOGIJA"
Željko, V, Kaluđerović
Годишњак Филозофског факултета у Новом Саду
1
225
234
2334-7236
http://godisnjak.ff.uns.ac.rs/index.php/gff/article/view/956
2014-2020/02/12/11:18:53
Сажетак Autor u radu razmatra Aristotelovu aretologiju, a prvo što ispituje je kontroverzno pitanje da li je vrlina nešto što dolazi po prirodi ili je prosto stvar običaja, konvencija i zakona, koji se protivno svemu nameću ljudskoj prirodi. Potom se istražuje Stagiraninova klasifikacija vrlina kao i njegovo centralno određenje vrline kao stanja s izborom, koja se nalazi u sredini u odnosu na ljude, određena logosom, i to tako kako bi je odredio razborit čovek. U tekstu se, zatim, analizira dvostruki položaj koji vrlina zauzima u Aristotelovim spisima, odnosno njena sredina s obzirom na ontološku dimenziju i izvrsnost ili krajnost imajući u vidu aksiološku dimenziju. Rezimira se, konačno, i Stagiraninov niz vrlina tj. njihove sredine, kao i korespondentne prekomernosti i nedostaci, koje su u relaciji prema različitim radnjama i osećanjima. Aristotel je, zaključak je autora, delujući na zalasku klasične epohe, unutrašnju diferencijaciju i slojevitost helenskog polisa pokušao da održi na okupu segmentiranim i spekulativnim istraživanjem vrlina, posebno pravednosti, kako bi došao do kohezivnog faktora partikularnih, posebnih i opštih interesa, i kompatibilnosti svih elemenata „etičke”, „ekonomske” i „političke” sfere življenja.
aksiologija, Aristotel, dijanoetičke vrline, etičke vrline, klasifikacija, ontologija, poimanje, praktička filozofija, razboritost, vrlina