Balcanica
Primary tabs
The Balcanica is an annual, peer-reviewed journal of the interdisciplinary Institute for Balkan Studies of the Serbian Academy of Sciences and Arts (SASA). Their histories have been intertwined since 1934, when King Alexander of Yugoslavia founded the Balkan Institute in Belgrade as the only of its kind in the region. The newly-founded institute started to publish Revue internationale des Etudes balkaniques, a high-profile scholarly outlet that disseminated the findings of the most prominent European experts on the Balkans. This journal was terminated, along with the work of the institute itself, in 1941 by the order of the German occupation authorities. It was not before 1969 that the institute resumed its scholarly activities under its present-day name and within the framework of the SASA. The Balcanica became a principal platform for publishing the results of Serbian (and former Yugoslav) scholars as well as their foreign colleagues interested in different aspects of Balkan studies.
Today, more than ever, Balcanica reflects the original aspirations of its founders: its aim is to publish articles of the highest standard which deal with the Balkans from prehistoric times to modern age and through the prism of a number of disciplines. These encompass archaeology, anthropology, ethnography, history, art history, linguistics, literature, law. Such orientation perfectly fits with the most recent scholarly trends in humanities and it will contribute, along with other sustained efforts to further advance the quality and impact of its issues, to Balcanica’s finding its place among the top internationally-renowned journals of this kind. In order to increase our visibility and reach as wide readership as possible, the Balcanica is published in English language with the exception of a small number of articles written in French or German.
Journal website
Institutional repository
ISSN: 0350-7653
eISSN:2406-0801
Pages
-
- Vinča-Belo Brdo, a Late Neolithic Site in Serbia. Consideration of the Macro-Botanical Remains as Indicators of Dietary Habits
- The analysis of macro-botanical remains from the late Neolithic site of Vinča-Belo Brdo has provided first information on the range of crops and wild plants present at the site, and revealed their potential role as foodstuffs. The abundance and distribution of certain plant taxa across different archaeological deposits suggests to what extent they were used within the settlement. The analyzed plant remains also offer insight into the types of food consumed by Vinča residents and serve as a basis for inferring the seasonality and method of food provision/production and activities related to plant use.
-
- Women Vaqfs in the Sixteenth-century Sanjak of Kruševac (Alaca Hisâr)
- The role of the vaqf in the Ottoman Empire, as in the whole Islamic world, was quite significant, especially in a period marked by the founding of new oriental settlements. The first endowers in the newly-conquered lands were sultans, begs and prominent government officials. Affluent citizens also took part in endowing their cities, and women are known to have been among them. The aim of the paper, based on Ottoman sources, is to shed light on the participation of Muslim women in this kind of humanitarian and lucrative activity using the example of the Sanjak of Kruševac (Alaca Hisâr) in the sixteenth century.
-
- Young Bosnia
- Literary work and criticism was a significant aspect of the public activity of the short-lived Young Bosnia movement, but an aspect which has been unjustly neglected in historiography or overshadowed by the political aspect marked by the struggle for national liberation. Much as the movement was unstructured, contradiction-ridden and often uncertain whether to give precedence to the ethical or the aesthetic dimension of literature, its openness to the pace-setting European cultures gave an impetus to laying the literary and intellectual groundwork for the modernization of not only the local literary scene in Bosnia-Herzegovina but also of the shared cultural space in interwar Yugoslavia.
-
- Католическая церковь и православие в Албании, Македонии, Косове и Метохии в период между первой и второй мировой войной
- U članku se analiziraju misionarske i prozelitske aktivnosti Rimokatoličke crkve i Vatikana u pravoslavno-muslimanskom delu Balkana. Interesi italijanskog imperijalizma i rimokatoličkog misionarstva bili su identični. Rimokatolička hijerarhija u Albaniji imala je jasno formulisan ideološki i politički državni program. Skadarski franjevci i Jezuiti presudno su uticali da se kod Albanaca (Arnauta, Arbanasa) rimokatoličke vere stvara svest o pripadnosti rimokatoličkoj kulturi, da se podstiče privrženost politici Italije i vrši denacionalizacija i prozelitizam nad pravoslavnim i muslimanskim stanovništvom Kosova, Metohije i Makedonije. Svu duhovnu vlast u jugoslovenskim pograničnim krajevima prema Albaniji vršili su strani rimokatolički sveštenici (Albanci, Italijani), ali i jugoslovenski državljani Slovenci i Hrvati koji su u većini slučajeva nastupali sa antijugoslovenskih odnosno antisrpskih pozicija. Sa inostranim italofilskim sveštenstvom postavljenim od skadarskog franjevačkog provincijala ili skadarskih jezuita Italija je mogla uspešno da provodi svoju državnu propagandu preko ideje o stvaranju "Velike Albanije".
-
- Названий демонов, ведушчие происхождение от детей, умерших до крешчения у Славян
- Verovanja da se umrla nekrštena deca (najčešće umorena u prekidu trudnoće ili odmah po rođenju, kao i ona koja su umrla usled prerane smrti trudnice), pretvaraju u demone poznata su kod svih slovenskih naroda. Po broju naziva za ove demone južni Sloveni su daleko ispred ostalih – ovde je posvedočeno više od četrdeset različitih naziva. Druga zona njihovog rasprostranjenja jeste karpatsko-poljeska u Ukrajini (poterča, stradče, zmitče). Kod Rusa ovakva verovanja, kao i nazivi vrlo slabo su zastupljeni. Takvo poreklo ima demon igoša, kućni duh, a kod Poljaka latawiec. Ovakvi demoni poznati su i kod drugih naroda (npr. kod Grka se nazivaju telonio, smerdaki, smitraki, ksotiko, planitarudin itd). Pomenuta verovanja kod balkanskih Slovena najviše su rasprostranjena u dve zone. Jedna se prostire u pojasu između reke Morave na zapadu i Stare planine na istoku, a na jugu se pruža do slovensko-grčke etničke granice. Druga se proteže duž obale Jadranskog mora, zahvatajući ostrva i neke granične kontinentalne krajeve. U drugim krajevima svedočanstva o ovim demonima su retka. Ove dve zone razlikuju se kako po nazivima demona tako i po njihovoj ikonografiji. U prvoj navedenoj zoni se ti demoni ljudima prikazuju u vidu ptica (u jatu) i imaju slovenske nazive a u drugoj – u liku malog deteta sa crvenom kapicom, i tamo se sreću i nazivi romanskog porekla. Postoji razlika i u karakteru ovih demona: u prvoj zoni oni su vrlo opasni za čoveka (pre svega za porodilju i njeno dete), čak je opasno čuti i njihov glas. U drugoj zoni vidan je uticaj alpskih i romanskih verovanja o dobrom kućnom duhu, pa otuda demoni o kojima je reč mogu stupati s ljudima u neke dogovorne odnose. Za demone nastale od umrle nekrštene dece u prvoj zoni sreću se sledeći nazivi: navje (nav), nekrštenci (nekrštenak), svirci (svirac)ju U istočnoj Srbiji, okolina Pirota postoje i nazivi: kopiletija kukumavće, morete, u Rodopima – šumnici, u Trakiji i Strandži – evrejčeta. U Bugarskoj su posvedočeni i nazivi dušeta i ustrel. Poslednji nastaje od deteta koje je začeto u subotu i umrlo na porođaju (Burgasko). Naziv svirci posvedočen je u okolini Leskovca i Vranja u južnoj Srbiji i u Kratovu u Makedoniji. Dolazi od verovanja da ptice, u koje su se pretvorila umrla nekrštena deca, dok lete zvižde. U okolini Leskovca verovalo se da su te ptice male a u Kratovu da su velike, s velikim kandžama i kljunovima. Naziv nekrštenci sreće se u okolini Pirota u istočnoj Srbiji u Skopskoj kotlini u Makedoniji nekršteni, kod Hrvata u okolini Petrinje – nekršteniki. U okolini Dubrovnika Boki, na Pelješcu umrlo nekršteno dete se naziva tintilin (tintilinić, titilin, tinto). Zamišljao se kao dete u crvenoj kapici koje se moglo namamiti na uštipke. Paralelno s ovim postojalo je i verovanje da se ovo biće moglo izleći iz kokošjeg jajeta koje čovek drži tajno ispod pazuha četrdeset dana. Po svoj prilici naziv dolazi od ital. tentellino "kućni duh". Naziv malik rasprostranjen je od zapadne Slovenije, preko Istre do severne Dalmacije, u kontinentalnom delu do Samobora. Njegove varijante su: malecić, malicić, maličić, malić, maličac mališac, malizaz, maljik, maljak, maslak itd. U Sloveniji je to dobroćudno mitološko biće, ali počev od Istre i južnije, dobija opasna obeležja. U srednjoj Dalmaciji, oko ostrva Hvara, Brača, u Poljicama, na poluostrvu Pelješcu, na Korčuli umrlo nekršteno dete, kao i demon nastao iz jajeta, naziva se macić (matić macaklić, mačić, mačić). U Boki Kotorskoj ista verovanja kao u prethodnom slučaju vezana su za demona koji se naziva macarul macaruo, maciruo. Naziv verovatno potiče od italijanskih naziva za mitološka bića, kao što su: mazzamauro, mazzariol mazzemarielle, massariol sl.. Na jadranskoj obali i ostrvima mogu se sresti i neki hibridni nazivi za pomenuto mitološko biće: masmalić, masvalić, mamalić. Mitološko biće drekavac (drek, drekalo) u Bosni, zapadnoj Srbiji, Kosovu, takođe može voditi poreklo od umrlog nekrštenog deteta. Može označavati i vampira, ili dušu poginulog vojnika (Maglaj u Bosni). U Hercegovini pomenuti demon poznat je pod nazivom plakavac,a u Sinjskoj krajini u Hrvatskoj – vadica; u Istri se javljaju – zadavčići; u Samoboru u Hrvatskoj – nevidinčići, nevidimići u Prigorju u Hrvatskoj – medivančići itd.